Zora jeeeeee, svanullaaaaaa...
Valja se dić i ufatit katamaran za Susak koji polazi u 06:00. Košćice krckaju, stvari se spremaju, na brzinu se bacamo pod tuš. Višak stvari ostavljamo zapakiran u šatoru.

05:40 - Pičimo bezdušno. Stigli na vijeme, a na ukrcaju hladan tuš – Bajkovi ne smiju na brod. Pokušavamo kulturno objasnit dvojici "Od broda" kako su nam na info pultu rekli da se biciklima može na brod, na što se onaj drugi čak počeo i derat na nas:
Ono, ma ča, kako, a ki vam je rekal, ma da, hahaha, u 6 ujutro biciklima, ki je to vidil, a budale, ne može i točka, nemate pojma, ovo je brod...
Pitam se zašto li je opet u pitanju bio niski masni debeli brko... Genetika? Braća? Kompleksi?
Mischu raste, tlak, diže glas, ide se svađat, a debeli će na to:
- Bit ćeš jeben prijatelju, vratit ćeš se u zagreb!
- Nisam iz Zagreba!
- Nema veze, vratit ćeš se u Zagreb!
Da bi čovjek riječ reko...
Kako nam je bilo birat između ostanka i Suska, bicikli ostadoše bespomoćni i sami, zavezani za neki znak. Brod iznutra brojem i oblikom sjedala podsjeća na ogromni autobus. 30 minuta poslije iskrcavajući se na Susak zaboravljamo nemio događaj.

Prvi utisci uzazvani polusrušenim zgradama uskoro bivaju zamijenjeni nečim potpuno drugačijim. Stupamo pješčanom cestom dok pored nas promiču kuće izgrađene u mješavini neokolonijalnog i meksičkog stila. Traktorski je promet neočekivano gust. Još je jedno neuobičajeno umjesto prometala bolje reć pomagalo vrlo rašireno sušačkim ulicama: tačke ilitiga kariola. Svi ih furaju, svaka ima registarski broj. Jeb'ga na Susku nema auta.

Svakim slijedećim korakom sve više postajemo svjesni činjenice da se ovdje sinoć nešto dešavalo. Sa svih strana izviru poluteturave individue ili parovi. U zraku težak miris pive. Po podu prazne čaše, flaše, ćevapi... Uokolo porazbacani okićeni štandovi. Iz grma vire nečije noge. Kroz poluotvorene prozore neke birtije? lik spava na šanku. Dvojica polako dolaze sebi te se ustaju sa obližnjih klupa. Čudno...

Sjedamo u glavnu slastičarnu "Susak" naručujemo makijata i krafne. Uskoro nam je netko rekao da se u protekla dva dana i noći ovdje feštalo povodom "Dana iseljenika". Eh, bem ti tajming... makar znamo gdje doć slijedeće sezone, hehehe.

08:00 otvara se dućan – prava "old school" metalna kocka za opskrbu namirnicama. Opremljeni hranom krećemo u istraživanje grada. Susak je stvarno nešto posebno. Puno pijeska, kamen, trstika, pare iseljenika, dobra volja, da ne kažem fjaka, pijesak...

Ne ponavljam se, stvarno ga ima. Čak su i neke ulice usječene u pješčana brda, sprudove, dine, štaveć, pak su i popločane nekim crvenim kamenom. Doduše, nisu sve, ali popločana je ona cesta koja iz grada zavija prema groblju. Ali kakvom groblju. Kamen i mramor. Kipovi i urne. Slike i natpisi sa spomenika pričaju priče pokopanih generacija. A jesam ga, a? Mir i spokoj. No kako smo mi ipak još uvijek živi, a uz to i malčice prigladnili, krenusmo ma zamislite - pješčanim putem, oivčenim trskom prema nekoj plaži. Kao i u Rim tako i ovdje sve ceste vode u Susak. Unaokolo ipak završismo na drugom kraju gradske luke. No činjenica da se ta luka može prehodati a da ti se voda ne popne višlje od struka, čini tu luku sasvim posebnom lukom. Bolje reći plažom.

Nakon žderila taman kad se htjedosmo pobacati u more, doplovio u čamčiću (kaiću) neki djedica. Doplovio, usidrio, došao do nas i počeo spiku. Bla ovo, bla ono, vi dobri, a otkud, a ja arhitekt, bavim se fotkanjem evo imam (vadi neki super obični "odličan" idiot aparat) tu i fotić, prič, bla, melj, zima, moram ić, doma, dignut kaić na suho i eto nas kako sva četvorica složno dižemo kaić iz mora i smještamo ga prema protokolu na suhi vez. Pa nam se zahvaljuje, vadi bevandu, nudi razgledavanje otoka, njegove kuće, tko zna možda mu i drva treba nacijepat...
Ljubazno odbijamo gostoljubivost i posvećujemo se iz Olimpijskih igara nepravedno neuvrštenu igru, igri svih igara svih morskih mladaca i čvarbi – neponovljivom i jedinom piciginu.

Miš briljira, ostali daju sve od sebe, Crni marljivo bilježi trenutke aparatom. Pokraj nas se bude neke dvije cure, pijane ko letve, ćeretaju nešto promuklih glasova, kokoše. Nemaju one pojma o nikakvoj fešti. Ustaju se, dobacuju riječ dvije, te bauljaju nekud prema "centru". E Cruz, ne valja ti to što piješ :)

Poznato? Susak? Let 3? Nafta?
Nije? Izgubljen slučaj!

Vraćamo se u stožernu birtiju, pijemo "Bandidos" pivo (opće nije loše), Dok čekamo odlazak Krki naučio ostale kako se igra drevna Japansko-bodulska igra "Mora Đapaneze".

Stiže brod, sve se gradske tačke i traktori sjatili po molu. Sajo, utovar – istovar. Pučka svetkovina. Vrućina, žamor, gužva i krkljanac. Konačno se utovarismo i počela dosadna dvaipolsatna vožnja nazad. Ovaj brod prije Malog Lošinja piči na još jedno zaboravihkoje mjesto.

18:15 - Konačno uplovili u luku. Sa zebnjom u srcima istežemo vratove nebi'l vidjeli naše zavezane ljubimce. JU-HUUU! Sve je OK. Na brzinu jedemo premasne i presoljene pržene lignje i pičimo za kamp. Nema se vremena jer brod za Zadar polazi u 20:00 h. Užurbano pospremamo bivak i pedaliramo natrag u luku.

20:00 - Polazimo, što će reći da smo stigli na vijeme. Šarac i ja iznajmili ležaljice za 20 Kn, Misch i Crni se izvrnuli po palubi . Brmbrmbrmbrm...
...brmbrmbrmbrm...
Sijeva sa svih strana. Kljuc. Lete iskre iz dimnjaka. Kljuc. Bliži se ponoć, a bogme i Zadar. Sijeva sve jače. Oće'l kišit? Čvarbe sa broda kažu da neće, da to samo lampa!
Pitaju me šta će mi šuškavac, oli je zima gori?! Kažem da je na palubi malko vjetrovito. Smijuljeć se, kažu da se vratim u Zagreb. Odgovaram kako nisam iz Zagreba.
Bem mu miša, što li svi ti dalmatinci imaju protiv Zagreba i Zagrepčana? A imaju sve: i turizam i more i najljepšu obalu...
A jesu ljudi prokleti...

Bilanca:
put: 13 Km
srednja: 20,17 Km/h
vrijeme: 00:42:00
max: 35 Km/h