Pola je noći. Iskrcavamo se u zadarsku luku. Opkoljeni smo Cimer Frei, Sobe, Kamere spodobama. Smrdi na kišu. Osokoljeni izjavama starih čvarbi kako neće padat, naivno krenusmo starom zadarskom jezgrom. Digao se i predneverinski vjetar. Jesu li čvarbe ipak u pravu? Plan nam je doć na neku plažu gdje se kako nam pouzdani izvori kažu može na miru spavat. Da ako je suho...

Ljudi na ulicama furaju neke svoje spike. Boli njih ona stvar, sigurno imaju krov nad glavom ako počne. Počelo je. Vjetar je još pojačao. Grmi i sijeva na sve strane. Pljušti. Zavlačimo se pod tendu prve birtije s terasom na koju smo naišli. Ima i zeleni tepih na podu. Svima je jasno da se dalje nemere. Šarac i Crni odmotavaju karimate i liježu na pod. Misch i ja mozgamo. 30ak minuta kasnije pljusak jenjava. Šarac i Crni spavaju. Sramežljivo se pojavljuju zvijezde. No opet grmi u blizini, kiša pojačava, zvijezde se skrivaju. I Misch odmotava svoj karimat i sjeda. Kljuc. Sjedam i ja. Klju...
Kao po nekom planu nailaze dva pandura i snimaju nas. Cimam Mischa, panduri se nešto dogovaraju, ali prolaze dalje. Nevjerojatno. Ajd i to da se desi. No zakratko, nakon 20ak minuta eto ih nazad, ovaj put pravo prema nama.
- Dobro jutro, dobro jutro (Cimamo Šarca i Crnog)
- Tko što, gdje, kada i nije li vas prije bilo petoro?
- Neee, brod, Zadar, proputovanje, bicikli, kiša, znamo da se ne smije...
- OK onda, nemojte samo spavat tu.
Odoše. E jeb' ga, znamo da će banut čim zaspemo.
Umorni, ali nema nam druge. Praćeni kišom pedaliramo na autobusni kolodvor. Pijemo sokiće. Dolazi neki pijanac i Crni ga naivno pogleda u oči. A ovaj odmah u spiku. Bla ble, ovo i ono, ja vamo i tamo, a kad mu je Crni rekao da je pravnik, ovome skoro pa suza u oko: Pa i ja studiro, ono Zagreb, a ti? Državno? Pa što ne kažeš! Bla Bla bla... Ne da se lik, a Crni predobar da ga otkanta. Ja ga fino zamolim da ode, ono mi umorni, moramo se dogovarat i tako to, a on još rečenicu, dvije i – ode. Fiju!

Ovaj put na čoju neke zatvorene birtije liježu Misch i Crni. Šarac i ja bacamo ćakulu. Par stolova dalje pijanci urliču. Murija prolazi u blindiranom džipu. Koje društvo...
04:30 – Kiša je prestala i ne pokazuje znakove opetovanog padanja. Cimamo spavače i krećemo dalje prema Čiovu. Cilj nam je prepedalirat pola i tamo negdje bacit ćorku. Cesta je zakon. Nema prometa, Fino je i friško, pičimo pravi peloton. Oko 30 Km/h. Prva pauza nakon 25 Km. Idemo dalje, stat ćemo u Biogradu. Malo su zeznuti bočni udari bure. Valja nam bit na oprezu. Svi nabrijani iako nam vidljivo fale neprospavani sati. Prošli i Biograd. Oko 07:30 stižemo u Vodice. Krki se javlja svojim američanskim rođacima dok ostali kafenišu.
09:00 Nastavljamo dalje. Kako nam se Šarac skoro bio onesvjestio, hitno mu treba adrenalinska injekcija. Kako je u blizini bio šibenski most, Šarac se baca u rikverc s mosta tijela spojenog elastičnom vrpcom, popularno zvano Bungee.
Šteta 190 Kn (Krki komentira)

A ukoliko ste pali s Marsa i ne znate što je to "Bungee", ovaj bi vam serijal fotki mogao malo raščistiti maglu:

Slijedeće kilometre je Šarac proveo na čelu. U Šibenik se spuštamo oko 11:00. Gužva je i vruće. Elegantno prolazimo kolonu sredinom ceste. Jedemo tijesto s tunom. Tamo nas je dvaput spopao neki postariji preplanuli lik obučen u crne tajice i crnu tregericu: "Brauhenzi Cimer?" pita unjkavim glasom. Crni veli, razumijemo mi tebe dobro, našto se ovaj u trenutku okreće i odlazi bez riječi. Lokalna pederčina. Vidio četvoricu pristalih momaka u biciklističkoj opremi pa bi spajao posao sa zadovoljstvom. Ma maaarš!

Malo kasnije Šarac vodi na plažu kod hotela Solaris. Kupanac, spavanac, tuširanac, pržene ribice i pifce. Život je lijep.

Dok je Krki spavao, Crni, Šarac i Misch su okupirali dječji bazen i piju pivu. Poslije padaju na doljnje nivoe, ali tvrde da su skakali. Neka im. Zašto sam ovo propustioo!???
Evo i pokoja slička:

19:00 Noge olovne, ali mora se dalje. Prvi plan je bio prenoćiti u Pakoštanima, no poneseni odlučismo ić sve do Čiova. U nekoj se usputnoj apoteci opskrbljujemo groždanim šećerom u obliku bombona. Ide se magistralom, cesta je OK, promet srednje gustoće. Spustila se noć. Montiramo bljeskalice i baterijske svjetiljke na "volanske torbe". Auti nas opet zasljepljuju, što ćeš kad nas teško uočavaju. Na to ja stavljam svoju rudarku opakog snopa na čelendru pod šljem i situacija je odmah puno bolja. Dosta je pogledom ošinut zaboravljivog vozača i svjetla se odmah spuštaju. Polako smo na izmaku snaga. Sunce, vrućina, prijeđeni kilometri uzimaju svoj danak.

10:45 - Nekako dopedalirasmo i pred sam cilj – eto nas u Trogiru. Uskoro prelazimo most za Čiovo, a zadnji kilometar guramo bicikle plažom nekim Crnjinim prečacem do svoje vikendice.
11:15 – Grand Finale. Crnjina viksa. Ulazimo u dvorište, upoznajemo se s njegovom tetom i bakom te bratom Filipom, skidamo opremu i penjemo u svoje odaje. Još samo tuš...
Ne znam za druge, ali ja sam zaspao još u padu na krev...


Dosadašnji "dalekometni" rekordi u Km, u jednom danu, ali bez bisaga i tereta su bili:
Šarac 99, Crni 100, Misch 55, Krki: 120,
pa se vi mislite!

Bilanca:
put: 165,10 Km
srednja: 20,83 Km/h
vrijeme: 07:55:09
max: 55,9 Km/h