07:00 Buđenje od strane dva organa reda i mira. Na upit: "tko, što, kako, gdje i zašto", kulturno objasnih: "Ono, kasno stigli, uzbrdica, umor, hrana, snašli se ovako, odmah idemo dalje". Na opće iznenađenje prihvatiše "priču" i napomenuše kako se to ne smije, legitimiraše nas i pustiše na miru uz podsjetnik na kupljenje prnja.
08:30 Kupanac u slovenskom kampu. Imaju i dasku za skakanje.
09:30 Kahfenišemo uz Croissant-e u "Krušiji"
10:00 Neka budala daje prijedlog da se odmah krene za Lubenice, a ostale ga usvajaju.

En ti miša, same uzbrdice. Tek poneki nizbrdičuljak, onako, da ne skončamo. Došli i do skretanja za Lubenice. Nismo ni pošteno zavrtili pedale, kad li poče najžešći uspon dosad. Svladasmo ga, ide se niz, ima se snage i uživati u prirodnim ljepotama.

Možda će se nekome činiti da našu četvorku sačinjavaju same "djedice od kuknjave" popularnije zvane plačipičke, no u tim trenucima... Uostalom, koga briga.
Prije no što se nizba pošteno zahuktala, započeo babo svih dosadašnjih uspona. A sunce piči. A vruće. A uska cesta. A vrela voda u bidonima. No makar je ima :)

Oko jedan popodne, poluživi, sretni ko' Nove Godine, ubauljasmo u Lubenice. Predivno malo mjestašce zapiknuto u kameni vrh brda, s pogledom na savršen luk šljunčane plaže oivčene plavetnilom mora duboko ispod. Eh da su nam sad paraglideri...
Hlađenje, napajanje, želuci traže zadovoljštinu. Dućana nema, prvi je udaljen 10ak Km u Valunu. Osuđeni smo. Sjedamo u prvi (i jedini) buffet, a gazda na upit kaže da su na meniju samo sir i pršut, a janjetina tek navečer. Na drugi upit glede lokacije nekog drugog mjesta pogodnog za utovar hrane, gazda (debeli masni brko raščupane kose, prototip krčmara) kaže: "ne znam, neću vam reć, da još ne'b i konkureniju reklamiro"...
Kakav junak...
Nakon cca 5 min potrage nađosmo "Restorančić Na Kraju Lubenica", gdje nakon kraće konzultancije sa gazdaricom maznusmo milanez sa miješanom salatom. Urp. Slijedi antioksidans u obliku litre i vode. Spomenuh li gazdaricu? Mislio reć Rozmari, mlađahnu vlasnicu restorana "Hibernicia". Zgodna? Neki će reć da je, neki da nije, dok će neki samo mudro šutit ...

Šarac čita nezaborave rime iz "Antologije Turbo Folka":
- nema, nema, nigdje nema,
to je svadba neviđena...
- gore dole mene leđa bole,
ej ti krmak baš si ludak,
al to žene vole...
i tako...

16:30 – Pažljivo se pješke spušćamo nizbrdo do one zakon plaže. Zakon? Zaaaakooooon! I naravno da neću spomenut da se Šarac rasuo ko pič*a. Hehe, kamičak ga nije volio. Stigli zojni i smrdljivi i ni 5 ni 6 nego buć more. Pluta se na leđima, mrda nožnim prstićima, ispuštaju balastne vode, ma milina.
Sumrak je, plaža se polako prazni. Predvečer zamezismo učetvoro onu masno plaćenu (70 Kn) porcijicu pršuta i sira iz restorana. Rozmari, Rozmari, mogla ti se i koja šnitica extra omaknut.
Prostrli karimate, rastegnuli vreće, zalegli međ oblutke.

Pada noć,
množe se zvijezde,
izgorio joint,
svatko gleda svoj komadić neba i brije,
još više zvijezda,
misli se roje,
valovi pričaju,
šljunak se sjaji,
kapci su sve teži,

Kad li, eto, sudba kleta, neko se po mraku šeta
svjetlo neko prema dole piči, da li će i do nas stići...

I stigli su, ali ne do nas. Nakon par bljeskova s naše strane ostadoše na svom kraju plaže. Još je netko našao zgodnim zanoćit na plaži.

...valovi...
...more...
...zvijezde...

Bilanca:
put: 20,41 Km
srednja: 13, 12 Km/h
vrijeme: 01:33:22
max: 53,6 Km/h